E131 – Robert Torre – Ima li patnje prije smrti?

Robert Torre je aktivni klinički psihijatar i autor, koji je u
najšire krugove poznatosti došao s nedavnom knjigom "Ima li života
prije smrti", za koju i sam kaže da ga je iznenadila čitanost i
traženost. Radi se o temama i načinom pisanja dosta teškoj knjizi,
koja donosi osobna razmišljanja o smislu života, filozofiji
življenja, a kroz prizmu dugogodišnjeg iskustva u istome od strane
autora, te njegovih iskustava u poslu s kojim se bavi. To su široke
i duboke ideje kojima nema smisla pristupati olako, nego vjerojatno
najbolje u adekvatno kontemplativnom raspoloženju - znači idealno
za hladovinu na pustom otoku. Razgovarali smo o uglavnom o temama
iz knjige, filozofirali o smislu života, i nadamo se izašli iz
razgovora za mrvicu pametniji nego što smo ušli. O smislu života i
autentičnosti Ne postoji autentičnost dok ne postoji autentično
iskustvo. Ne postoji autentičnost kao odlika sa kojom se rađamo. To
je nešto što se krvavo zarađuje. Smisao života se postiže kroz
unutarnje iskustvo i otvaranje horizonta života, kroz uloge koje
živimo i odnose koje imamo. To jest, razna iskustva i agenture daju
nam smisao a tek starenjem se razrješavamo svih socijalnih
identiteta. Ljudi ne mogu živjeti odvojeno od svih uloga koje
imaju, od odnosa koje imaju sa drugim ljudima. Već se kroz te
odnose gradi prostor za autentičnost. Tek kad se odvojimo od onoga
da za druge više ništa ne moramo, kada drugima više ništa nismo
dužni, tek onda možemo sebi položiti račune i pitati se što sam ja
sam za sebe, što je ostalo od mene nakon što sam bio za druge. Tek
tada možemo pronaći svoj smisao. O samoći, patnji i smrtnosti kao
glavnim točkama za postizanje autentičnosti O samoći Robert kaže:
“da bi ja bio ja, u zagrade moram staviti cijeli svijet pa i sebe
koji sudjeluje u svim tim društvenim odnosima, i naći ono biće, u
svojoj samoći, koje je zainteresirani vlasnik onog tko ja jesam”.
Uloga samoće je internalizirati što se desilo sa iskustvima koje
smo proživjeli. To je viša vrsta budnosti prema sebi. Patnju,
definira, kao proces pročišćavanja čovjeka koji ga čini dubljim i
mudrim. Dobra patnja je ona koja, nakon što prođe njen ožiljak, ne
limitira kretnju uda na kojem je ožiljak. Ona koja je u stanju
produbiti čovjeka tako da on bolje vidi svijet. Da je pogled na
svijet tog čovjeka, nakon patnje, inkluzivniji. Da je čovjek
tolerantniji, blag i manje sudi ljudima oko sebe, da je milosrdan,
u etičkom odnosu prema drugima, zbog iskustva koje je proživio.
Osvještavanje smrtnosti, odnosno činjenice da će čovjek umrijeti
daje jedinstveni pečat životu i iskustvima koje čovjek proživljava.
”Sloboda čovjeka dolazi kroz osvještavanje smrti i patnje.” To su
momenti u kojima se čovjek trijezni i dolazi k sebi. A to mu je
potrebno da bi dobio bolju orijentaciju, da bolje razumije život u
terminima života i da lakše locira i prihvaća patnju.
“Triježnjenje” mu omogućava da bude sposoban prihvatiti stvarnost
kakva ona zaista jest. I ako je pravilno shvatio to, jedan dio
patnje dobiva posvetu a za drugi dio patnje, čovjek je sposoban
shvatiti da ona uopće nije ni potrebna jer proizlazi iz naših
taštih očekivanja o svijetu i od svijeta. Kako prepoznati
kvalitetnu osobu i koji su to kriteriji Kompletnu osobu čine
zrelost srca, zrela emotivnost, intuicija koja je čini svetom i
dobrom, koja ima stanje unutarnje ugođenosti i inkluzivnu emociju.
To je osoba sa kojom možeš normalno razgovarati o životu. Koja se
ne boji razgovarati o životu. Kvalitetna osoba ili kompletna osoba
sa takvim načinom promišljanja ne bi smjela biti “rijetka”.
Egzistencija je nešto opće ljudski, kao empatija, nešto što bi se
moglo postići bez pameti, samo sa mudrošću srca.  Rečenice
koje izvlače više od našeg života - specifičnost Robertove
perspektive “Prihvatimo svijet i ljude kakvi jesu jer tu malo šta
možemo promijeniti. Prihvatimo nepovoljne ishode jer su oni
zajamčeni. Budimo spremni kada nas sudbina pogodi. Da kažemo pa šta
neka, nas je pogodila.